Bakije

Bakije je jedno od najstarijih pokopnoh društava u Bosni i Hercegovini.

Pokopno Društvo BAKIJE je udruženje građana sa skoro stogodišnjom tradicijom, koje ima za cilj da omogući i organizira što pristojniji, kulturniji, suvremeniji i koliko je to moguće što jeftiniji pokop umrlih, a u skladu sa islamskim propisima i običajima, preuzimajući pri tom potpunu brigu oko dženaze i poštivajući volju i zahtjeve onih koji naručuju pokop.

Društvo kao takvo je najstarije te vrste i namjene u Bosni i Hercegovini i baštini sve one vrijednote koje su utemeljene 1923. g. osnivanjem Pokopnog Društva JEDILERI.

-

POGLEDAJTE – Bakije umrli danas Sarajevo

Društvo opslužuje oko 15,000 domaćinstava što znači da ima oko 50,000 osoba koji su članovi Društva.

BAKIJE posjeduju savremen i specijaliziran vozni park opremljen posebnim klima uređajima, moderne i funkcionalne hladnjače i gasulhane, operativno i stručno osoblje i neprestane dežure zgrada, garaže i glasuhana su 24 sata obezbjeđeni video i fizickom zaštitom.

bakije
Bakije naselje pogled iz zraka

Da bi što bolje i kvalitetnije udovoljilo zahtjevima svojih mnogobrojnih članova, građanstva općenito i u posljednje vrijeme Bošnjaka u inostranstvu, a poštivajući zakonsku regulativu i propise.

Društvo je 2003. g. osnovalo i svoje preduzeće PPP BAKIJE d.o.o. BAKIJE su poznate po svojim uslužnim djelatnostima, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i diljem Evrope gdje god se nalaze Bošnjaci muslimani i slobodno se može kazati da ono u svemu prednjači u odnosu na srodna preduzeća.

Ipak, najbolja reklama i preporuka Bakijama je brojno članstvo i njihova svjedočanstva o kvaliteti naših usluga.

Najviše organizaciono tijelo Društva je Skupština čiji su članovi zapravo svi članovi Društva. Skupština bira Upravni odbor koji ima 15 članova i Nadzorni odbor koji ima 3 člana.

Bakije historijat

Odvajkada su muslimani, pa i sarajevski, gajili veliko poštovanje prema svojim umrlim. Sa najvećom bogobojaznošću i strahopoštovanjem nastojali su da izvrše njihove posljednje želje, pogotovo one koje se tiču njihovog ukopa.

Iz toga je nastao i jedan lijep adet i običaj koji će vremenom postati tradicionalan, a to je da svako ko je u mogućnosti iza sebe ostavi ukopninu da bi živima koji ostaju iza njega olakšali brige u tim danima velikog bola i tuge za najbližim.

U tome su prednjačile naročito pripadnice ženskog spola koje su za svoj ukop ostavljale bar ćefine ovlažene Zemzem vodom, koje su im donosile hadžije ili one same iz Mekke po povratku sa hodočašča.

Pojedinci su ostavljali novac za ukop, a neki pak materijal za ukop ili neke druge vrijednote.

Ostavljanje ukopnog materijala imalo je svoj duboki smisao, jer bi se ožaloščeni iznenađen smrću svoga bližnjeg, morao dovijati na raznorazne načine dok bi prikupio ukopni materijal i ljude koji bi izvršili neophodne usluge i radnje oko dženaze.

Za one najsiromašnije koji nisu bili u stanju iza sebe ostaviti ukopninu, obično bi se među dobro stojećim sugrađanima skupljao prilog, što se smatralo činom dostojnim svake hvale.

Sa ciljem da se onemoguće brojni mešetari koji su u časovima nečije boli i tuge tražili znatnu korist za sebe, te da bi se sve potrebne radnje oko dženaze obavile sa što manje problema i to na način koji je primjeren vjerskim načelima, nekolicina sarajevskih muslimana 1923. godine osniva Pokopno društvo JEDILER, zbog toga što ta riječ znači sedmerica, a toliko je bilo i osnivača.

Njihova imena su: Jusuf Branković, tada umirovljeni carinik, Salihaga Kajmaković, sarač, Ademaga Patković, opančar, Suljaga Alatović, hamal, Sabitaga Mujezinović, bakal, Hilmibeg Pašić, kahvedžija i Mehmed ef. Polić, imam.

Međutim po nekim dokumentima među osnivače se ubrajaju i Akifaga Mujezinović i Hasaga Čano, a Allah najbolje zna. Allah se smilovao njihovim dušama.

Za prvog predsjednika Društva izabran je Sabitaga Mujezinović. Ti časni i plemeniti ljudi prije svih su sagledali da se jedino kroz Pokopno društvo pruža jedinstvena prilika da se nađe izlaz iz svekolikih poteškoća koje su pratile dženaze našeg muslimanskog svijeta.

Poslije drugog svjetskog rata Društvo mijenja ime u BAKIJE koje nosi i dan-danas.

Iako uz velike poteškoće, organizacijske i druge prirode, tokom svog postojanja, Društvo je prolazilo kroz etape stalnog uspona, izuzimajući ratne prilike, mada ni tada nije prestajalo sa radom.

bakije
BAKIJE

Možda vas zanima:

BAKIJE UMRLI U RATU

Odupirući se raznoraznim pritiscima izvana, pa i onim političke prirode, a prije svega kvalitetom usluga koje pruža, Društvo je zadobilo povjerenje i ugled među muslimanskim življem.

Početak ratnih zbivanja 1992. godine, Bakije dočekuju u potpunosti spremni kada je riječ o ukopnoj opremi ali i u organizacijskom smislu.

Zahvaljujući prije svega poslovnoj sposobnosti i umješnosti tadašnjeg rukovodnog kadra Društva, Bakije dočekuju ratne neugodnosti sa zalihama ukopnog materijala dovoljnih za nekoliko godina, ali broj i obim umrlih i poginulih osoba, nažalost vrlo brzo, izvan svih predviđanja, dovodi ozbiljno u pitanje normalan rad.

U izuzetno teškim uslovima koji su tada bili u Sarajevu, maksimalnim angažmanom svih uposlenih te uspješnom suradnjom sa Armijom BiH i tadašnjim MUP-om, kao i brojnim članovima i prijateljima, Društvo i tada u cijelosti obavlja sve one brojne zadaće iz svog djelokruga rada. U godinama rata Bakije su ukupno obavile preko 10000 dženaza.

Srećom, iako su djelatnici i uposlenici Društva svakodnevno bili izloženi neposrednoj opasnosti po svoje živote, niko nije smrtno stradao, osim što su tri uposlenika bila što teže što lakše ranjena prilikom obavljanja radnih zadataka.

Za svoj samoprijegoran rad i angažman u posljednjem ratu, Društvo je dobilo ZLATNI LJILJAN od Općine Centar Sarajevo kao i specijalnu Povelju od Općine Stari Grad Sarajevo.

Sve ove godine, izvan svoje osnovne djelatnosti, Društvo je poklanjalo i poklanja posebnu pažnju na razvoju vjerskog i kulturnog života muslimana.

Dugi niz godina, u džamiji koja se nalazi tik uz prostorije Društva, održavaju se tevhidi, hatma dove, klanjaju se teravije, uče mukabele, drže vazovi i dersovi. A sve to u organizaciji Društva zajedno sa službenicima Islamske zajednice.

umrli bakije dženaza po propisima
Umrli Bakije dženaza po propisima

Štampali su se i besplatno dijelili kalendari, almanahi i ramazanske vaktije. Uveliko je bila zastupljena i izdavačka djelatnost, iz čijeg okrilja nam je ostalo nekoliko vrijednih djela iz Islamske publicistike i kulture i historije.

Uz sve to Društvo je činilo napore na prikupljanju starih rukopisa i knjiga u svrhu razvoja nacionalne kulture.

Tako je nastala biblioteka sa vrlo vrijednim djelima koja je brojala preko 2 500 naslova, a koja je bila na raspolaganju svim članovima do polovine osamdesetih godina, kada biva ustupljena Gazi Husref-begovoj biblioteci i biblioteci Islamskog teološkog fakulteta.

Takođe valja istaći da je Društvo nesebično pomagalo u izdavanju i publiciranju mnogih knjizevnih djela, naročito iz područja islamskih znanosti.

Vrijedno je zabilježiti da su pojedinci ispred Društva obilazili bolesne i pomagali sirotinju što čine i dan-danas. Manje je poznato javnosti da je u gotovo svim dobrotvornim i humanim akcijama na području Sarajeva pa i šire, svojim ne malim prilozima učestvovalo i Društvo.

Pojedine sarajevske džamije su popravljane i pomagane isključivo od strane Bakija, dok je Duradžik hadži Ahmedova džamija, poznatija kao Bakijska džamija, sa pripadajućim kompleksom, a koja se nalazi odmah uz prostorije Društva, u periodu od 2001-2003 g. U potpunosti renovirana i adaptirana.

Sve su to razlozi da se danas ukupan broj članova Društva popeo na skoro 50 000 članova. Držimo da je to najbolja reklama i preporuka da i Vi, ukoliko to već niste, budete član jednog od najstarijih muslimanskih društava.

Možda vas zanima:

Bakijska džamija​

Bakijska džamija ili, izvorno, mesdžid Duradžik hadži Ahmeda, smještena na početku ulice Sagrdžije, čini jedinstvenu cjelinu zajedno sa prostorijama Pokopnog Društva Bakije.

Prvi put se spominje počekom 17. vijeka. Džamija ima dimenzije 13 x 9m, pa je za razliku od ostalih sarajevskih džamija nešto izdužena.

Ima dva ulaza i lijepu kamenu munaru. Mihrab je dosta širok i sa stalaktitima, a mimber, ćurs, musandra i šiše je izgrađeno od drveta. Pred ulazom iz ulice Sagrdžije je manji harem sa šadrvanom.

U kompleksu džamije nalazi se i manje turbe u kojem su ukopani Zekerija Čelebija, Mustafa ef. Potogija i jedna nepoznata osoba. Također tu je i česma koja se nalazi na obodu harema.

Džamija je, zahvaljujući prevashodno Društvu, hadži Fuadu Šehbajraktareviću i dipl. Arhitekti Mufidu Garibiji, u potpunusti renovirana i obnovljena u periodu od 2001-2003 godine.

Osim standarnih aktivnosti u Bakijskoj džamiji se redovno uče ženski tevhidi i mevludi, a otvorena je i za sve druge sadržaje koji priliče islamskoj tradiciji, kako članovima Društva tako i ostalom građanstvu.

bakije
Bakijska džamija

Natpis na ulazu u džamiju: Bismillah, ve bi šefa’ati Muhammed Resulullah.

Mesdžid hadži Ahmeda Duradžika bi sagrađen druge polovine 16. vijeka. Ovaj mesdžid prvi obnovi bosanski valija Mehmed-paša Kukavica, pa to potaknu Mejliju da sroči kronogram Lijepo li je ovo uzvišeno zdanje poput Mesdžidul Aksa’a.

Vakif rekonstruiranog i obnovljenog mesdžida bijahu Pokopno Društvo Bakije sa njegovim pročelnikom i mutevelijom ovoga časnog mjesta hadži Fuadom Šehbajraktarevićem, 1423. hidžretske ili 2003. godine po Isa’u, a pod pokroviteljstvom arhitekte i neimara Mufida Garibije.

Mufid Garibija, rođen u Sarajevu 1960.g. Diplomirao na arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.

Dobitnik je prve internacionalne nagrade za dizajn u umjetničkoj filateliji na svjetskoj smotri iz oblasti kulture 1999.g u Asiagu ( Italija ) u konkurenciji 87 zemalja.

Osim stvaralaštva iz oblasti arhitekture Garibija se bavi i dizajnom, posebno u oblasti mas-medija.

Mezaristan Bakije umrli

U cjelokupan odnos prema onima koji su preselili na Ahiret, sasvim sigurno se može uvrstiti i odnos bosanskohecegovačkih muslimana prema mezaristanima ili kako se to još kaže: mezarlucima, mezarjima, kaburistanima, što je sve istoznačnica za groblje.

I tu se dobrahno odstupilo od islamskih adeta i običaja kao ustalom i u mnogome čemu drugome, što je dovelo do toga da je danas mezaristan pozornica neukusa, kiča, nemarnosti i čega sve ne, i što je najžalosnije ono je danas poprište izrazito neislamskih obilježja i znamenja.

Željeli mi to priznati ili ne, stanje islamskih mezarja općenito je zapravo odraz i stanje nas živih, kako pojedinaca tako i zajednice. Iako po svojoj izvanrednoj važnosti to zaslužuje, mi ćemo ovu temu dotaći samo utoliko kako bi naznačili njene osnovne značajke.

S ciljem očuvanja svoje tradicije uglavnom i naši muslimani običavaju stavljati nadgrobne spomenike ili kako se to obično kaže ‘podizati nišane’.

Prije je u tome bilo mnogo više reda i neke sistematičnosti, dok se u posljednje vrijeme zapaža da su oblici nišana izgubili svoj prvotni izgled i ljepotu koja se očitovala u njihovoj jednostavnosti i skromnosti.

Danas se u velikom broju susrećemo sa raznovrsnim odrođavanjem, preuzimanjem običaja drugih, pa čak i onih koji nemaju baš nikakve veze sa Islamom.

Danas su podignuti nišani često vrlo skupi, preluksuzni, sa slikama i kojekakvim osobenostima, a što je u suprotnosti sa islamskim propisima koju naglašavaju krajnju skromnost i jednostavnost.

A oni koji bi trebalo da se oglase u ovom pitanju, već desetljećima šute i na taj način saučestvuju u nečemu vrlo ružnome i čak pogubnom, štaviše i oni su vrlo često izravni promotori i promicatelji onoga što nema nikakvog doticaja sa preuzvišenim Islamom.

bakije
Bakije mezarje

Mi ćemo se, uz Allahovu pomoć, na nekom drugom mjestu detaljnije osvrnuti na ovu temu, a vama ćemo poštovani čitatelju, na ovom mjestu, preporučiti da vodite računa o mezarima svojih umrlih tako što ćete ih zijaretiti tj. posjećivati kad god to možete, proučiti štogod tom prilikom i održavati ih onoliko koliko je to potrebno.

Kad se već i odlučite da postavite kamene nišane, neka oni budu skromni, jednostavni i sa isključivo našim, islamskim obilježjima i osobenostima. Izbor oblika nišana neka bude vaš, a kao najbolji urnek i primjer mogu vam poslužiti nišani iz starih muslimanskih mezaristana, a i konsultujte se i sa pobožnijim ljudima među vama.

Budite uvjereni, učinite li tako, da nećete pogriješiti. Ranije je bio običaj da se na mezaru zasadi cvijeće, ruta, šimšir, ruža ili neko drugo manje zimzeleno drvo koje će praviti hlad na mezaru. Veća drveća ne bi trebalo saditi ni na samom mezaru niti kraj njega, jer bi njegovo korijenje vremenom razorilo unutrašnjost kabura. Izvor: bakije.ba

PREPORUKA